U slučajevima kada je karijes previše razorio krunu zuba i kada se, poslije uklanjanja karijesa, dobijeni kavitet ne može na zadovoljavajući nadoknaditi klasičnom plombom (bilo od amalgama ili kompozita), tada se pristupa izradi inleja.

Inleji se najčešće izrađuju od keramike (vidi sliku desno) ili od metala (mada u današnje vrijeme rijetko). Glavna razlika između inleja i plombe jeste, pored materijala od kojeg se izrađuje, i to što se inlej izrađuje van usta. Zbog toga su za izradu inleja neophodne barem dvije posjete stomatologu. U prvoj posjeti uklanjaju se karijesne mase i priprema se zub za inlej. Zatim se uzima otisak. Na osnovu otiska tehničar u laboratoriji izrađuje inlej koji se zatim, u drugoj posjeti, cementira u ustima pacijenta.

U zavisnosti od veličine inleja tj. od raširenosti kaviteta koji je nastao poslije uklanjanja karijesa, razlikujemo dva oblika ovih nadoknada, i to:

Dentalni veniri ili fasete predstavljaju stomatološke nadoknade u vidu tankih navlaka napravljenih od materijala u boji zuba.

Za razliku od klasičnih krunica, veniri ili fasete prekrivaju samo prednje strane zuba. Samim tim se i uklanja mnogo manje zubne supstance pri brušenju zuba.Ovakve vrste nadoknada su odličan izbor kod prednjih zuba tj. kod svih onih slučajeva kada pacijent nije zadovoljan izgledom svojih zub, i to posebno kod sledećih slučajeva:

Veniri se uglavnom prave od keramičkih materijala, mada se mogu izrađivati i od kompozita. U svakom slučaju, matrijali od kojih se izrađuju karakterišu se velikom prozirnošću što ovim nadoknadama daje prirodni efekat. Na donjim slikama možete vidjeti nekoliko primjera izrade venira.

Krunice predstavljaju stomatološke nadoknade koje se još označavaju kao i navlake i koje se postavljaju na prirodne zube. Krunice tj. navlake se izrađuju tako da imaju izgled prorodnog zuba, što im je i osnovna namjena - vraćanje prvobitnog oblika zubu na kojem se nalaze.

Da bi to bilo moguće, zubi na kojima se postavljaju krunice moraju se prvo preoblikovati, kako bi mogli primiti kunicu. To se ostvaruje preparacijom odnosno brušenjem zuba. Ovim postupkom se prirodni oblik zuba mijenja tako da je najveći obim novog, brušenog, zuba uz gingivu zuba. Time se omogućava navlačenje vještačke krunice na sam brušeni zub.

Brušenje zuba

Nakon brušenja zuba usima se otisak tako dobijenog zuba. Za to služe posebne elastčne otisne mase različitih boja i ukusa. Nakon toga otisak preuzima tehničar koji u laboratoriji izrađuje vještačku krunicu. Ona može biti izrađena od metalo-keramike i keramike.

U slučajevima kada nedostaje jedan ili više zuba u vilici, rešenje za takvu situaciju predstavljaju upravo mostovi. Kao što im i samo ime kaže, dentalni mostovi povezuju prekinute zubne nizove u jednu cjelinu.

- krilni ili tzv. apendix mostovi koji imaju oslonac samo na jednom zubu, dok su sa druge strane bez oslonca. Ovakva vrsta mostova ima prednost u tome što se brusi samo jedan zub. Međutim, oni su indikovani samo u malom procentu slučajeva i to uglavnom u frontu. Velika mana mu je loša stabilnost koja može dovesti do gubitka i zuba koji nosi čitavu konstrukciju.

- Merelined mostovi koji se karakterišu time što se zub koji nedostaje ne povezuje preko krunica za zube nosače (kao kod klasičnih mostova) već se lijepe (kompozitom) za zadnje strane prirodnih zuba (ili krunica koje se već nalaze na njima). Prednost mu je ušteda zubne supstance (nema brušenja zuba) dok mu je mana slaba stabilnost odnosno neotpornost na pritisak, loš uticaj na zube koji ga nose kao i velika prijemčtivost za plak.

Parcijalne pločaste proteze predstavljaju protetske nadoknade kojima se nadoknađuje više izgubljenih zuba. Uglavnom su indikovane u onim slučajevima kada u vilici nije preostalo mnogo zuba za izradu nekog fiksnog rada (mosta) ili zbog finansijske situacije samog pacijenta.

Prednosti ovakvih protetskih nadoknada bi bile u njihovoj ekonomičnosti dok bi mane bile u lošem načinu prenošenja pritiska. Zapravo, prirodno se pritisak žvakanja prenosi preko korijena zuba direktno na kost dok se kod ovih kao i totalnih proteza pritisak žvakanja prenosi na sluzokožu (koja nije podesna za takva opterećenja).

Parcijalne pločaste proteze možemo podijeliti, u odnosu na materijale od kojeg su izrađene, u dvije grupe, i to:

- klasične akrilatne proteze - koje su izrađene od metil akrilata. Retencija proteze se ostvaruje upotrebom žičanih kukica što im je i mana jer su upravo te kukice najupadljivije. Sa druge strane veoma su zahvalne za reparaturu tj. popravak ukoliko se slome kao i za dodatak zuba (ukoliko se izvadi još neki zub).

- valplast proteze - koje se izrađuju od posebne vrste akrilata. Najupadljivija karakteristika im je savitljivost kao i nedostatak žičanih elemenata. To im daje bolju estetiku od klasičnih akrilatnih proteza. Najveći nedostatak ovim protezama jeste dodatak zuba u postojeći niz. Ovaj postupak je dosta komplikovan i ravan je izradi nove proteze tako da ga većina tehničara izbjegava.

Parcijalna skeletirana proteza, koja je poznatija kao vizil proteza, predstavlja nadoknadu koja je slična klasičnoj parcijalnoj protezi samo po indikacijama. Najveća razlika između njih je u tome što se pritisak žvakanja kod vizil proteze prenosi preko postojećih zuba na kost. Time se ostvaruje prirodan način prenošenja pritiska. To je upravo i njena najveća prednost. Ovo se omogućava upotrebom livenih kukica (koje se izrađuju i liju za svaki pojedini zub posebno). Mana ovoj vrsti protetske nadoknade je u tome što su ove proteze skuplje od klasičnih pločastih proteza.

Još jedna prednost ove proteze u odnosu na klasičnu pločastu jeste u izostanku velike akrilatne ploče (što posebno važi za gornje proteze). Umjesto nje se postavljaju mnogo manje metalne spojnice. Ovim se mnogo lakše podnose ove proteze tj. mnogo je manji osjećaj stranog tijela u ustima.

Za razliku od krezubosti, kada je u ustima preostao makar jedan zub, bezunost je stanje kada u ustima nedostaju svi zubi. Totalne zubne proteze vrsta su zubnih nadoknada kojim se liječe bezubi pacijenti. Ovim sredstvom nadoknađuju se svi izgubljeni zubi i djelovi alveolarnog nastavka čime se omogućava obnova narušenih funkcija.

Prema nekim istraživanjima, oko trećini stomatoprotetskih pacijenata potrebno je liječenje jednom ili dvema totalnim protezama. Istraživanja takođe pokazuju da je kod mlađih pacijenata češća bezubost u jednoj vilici dok je najveći broj pacijenata liječenih sa dvije totalne proteze, u starosnoj dobi iznad šesdeset godina života.

Totalne zubne proteze nadoknađuju pacijentu anatomski i funkcionalni nedostatak više nego bilo koja druga proteza (oko, uho, nos, ruka, noga). Pojednostavljeno rečeno, totalnim protezama pacijent dobija osjećaj potpune nadoknađenosti izgubljenih tkiva i funkcija Pacijentu se dakle omogućava život zdrave i sretne osobe. Liječenjem totalnim protezama preventivno se djeluje i na opšte zdravstveno stanje.