PočetnaO zubimaPreventivaDjecaMeka tkivaParodontologijaBolesti zubaHirurgijaProtetikaOrtodoncijaF.A.Q.ZanimljivostiLinkoviO meni

Sadržaj:
Vađenje zuba
Neiznikli (impaktirani) zubi
Apscesi
Apikotomija
Ciste
Implantati
 
Takođe pogledajte:
Komplikacije pri vađenju zuba
Replantacija zuba
Transplantacija zuba
 
Rečnik nepoznatih izraza
 
 

 

 

 

   

Hirurgija  

 

  

Vađenje zuba

 

(

 

  )

 

prestavlja skup postupaka sa ciljem da se, uz primjenu odgovarajuće sile, zub odvoji od čašice i ukloni iz nje

 
 
 

Kako je zub mnogobrojnim vlaknima (parodoncijum) fiksiran za čašicu, to se prilikom vađenja, odgovarajućim pokretima, postepeno kidaju pojedična vlakna. Tako se omogućava vađenje zuba bez primjene enormno jake sile koja bi bila neophodna za kidanje svih vlakana odjednom. 

 

 

U jednoj posjeti moguće je izvaditi i više zuba. Maksimalan broj zuba, koji je u jednoj posjeti moguće izvaditi, nije tačno određen i on zavisi od više faktora. Ukoliko se pristupi vađenju većeg broja zuba, treba obratiti pažnju o redosledu kojim će se vađenje izvesti. Praktikuje se da se ove intervencije rade izjutra a pacijentima se savjetuje da obavezno doručkuju prije dolaska u ordinaciju. 

 
Pokreti luksacije u toku vađenja zuba Pokreti rotacije u toku vađenja zuba

Poslije vađenja zuba, na mjestu gdje se nalazio zub ostaje otvorena rana. Zarastanje ovih rana, kao i drugih u usnoj šupljini, odvija se istim mehanizmima kao i zarastanje rana na drugim djelovima tijela. Ono šta je karakteristično za ove rane, to su specifični lokalni uslovi (prisustvo pljuvačke, mikroorganizmi usne duplje, nemogućnost zavijanja rane).

Samo zarastanje rane predstavlja komplikovan biohemijski proces, koji se sastoji iz nekoliko faza. Neposredno poslije vađenja, prva reakcija organizma jeste krvavljenje i formiranje koaguluma (kraste). On ima oblik kupe sa vrhom okrenutom prema dubini kosti. Uloga ovakvog koaguluma je velika. Prvog dana on je tamno crvene boje i elastičan je. poslije tri dana, gornja površina koaguluma postaje bjeličasta zbog ispiranja srvenih krvnih zrnaca pod dejstvom pljuvačke. Ovakav izgled koaguluma često zbunjuje pacijenta i navodi ga da se javi stomatologu, sa strepnjom da je rana zagnojila. Poslije 3. do 4. dana počinju da se stvaraju novi krvni sudovi, dok se kost počinje stvarati oko 6. nedelje. Sluzokoža se javlja poslije 2 nedelje. Izgradnja kosti se završava poslije 4 do 6 mjeseci. Rana se NIKAKO NE SMIJE ispirati bilo kakvim rastvorom (čajevi, voda, melemi i sl.) u prvih dva dana. Tada bi došlo do ispiranja koaguluma i rana bi se opet otvorila.

Šematski prikaz rane poslije vađenja zuba

Šematski prikaz zarasle rane

Tamponada rane

 

Indikacije:

Kontraindikacije:

- zubi sa mrtvom pulpom koji se ne mogu izliječiti;

Apsolutnih kontraindikacija za vađenje zuba je veoma malo. Jedina kontraindikacija za ovakve intervencije jeste akutna leukemija. U drugim slučajevima potrebno je odložiti intervenciju. Tada se vađenje odlaže za nekoliko sati ili dana.

- parodontopatični zubi u terminalnoj fazi bolesti, kada parodontološko liječenje ne bi bilo efikasno;

- zubi koji ometaju izradu zadovoljavajuće protetske nadoknade;

- zubi koji ometaju izvođenje ortodontskog tretmana ili će njihovo vađenje stvoriti uslove za ortodontski tretman;

- impaktirani (neizrasli), poluimpaktirani i iskošeni zubi, pogotovo ako su uzrok zapaljenja, ranica ili ometaju razvoj susjednog zuba.

Na vrh

 

  

 

(

 

Impaktirani zubi

)

 

termin impaktiran zub (engl. "impacteed tooth") označava zub koji nije nikao zato što mu je put nicanja ometen ili blokiran nekom preprekom

Ukoliko je neki zub samo djelimično nikao, onda se on označava kao poluimpkatiran zub.

U suštini, bilo koji zub u vilici može ostati impaktiran ali su, ipak, najčešći  impaktirani gornji i donji umnjaci, gornji očnjaci, donji prekutnjaci itd.

Različiti oblici korijenova zuba

Razlozi za izostanak nicanja zuba, i njegovu impakciju,mogu biti brojni:
.

Snimak impaktiranih očnjaka

- nedostatak prostora u zubnom luku, koji se često javlja kao posledica prerano izvađenih mliječnih zuba,
- nepravilan položaj klice zuba, uslijed čega i sam zub niče u nepravilnom položaju,
- tjeskoba zuba tj. nedovoljna širina vilice, koja nije u stanju da prihvati sve zube u pravilnom položaju. Kako umnjaci niču poslednji, to oni imaju i najmanje prostora za pravilno nicanje,
- do impakcije mogu dovesti već impaktirani zubi ili neki patološki procesi, kao npr. tumori i ciste,
- neiznikli zubi mogu biti odlika nekih težih sindroma, tako da bi svaki nedostatak zuba trebalo dobro ispitati.

Pacijenti često nisu ni svjesni postojanja neizniklog zuba, pošto ovi zubi, u velikom broju slučajeva, ne pričinjavaju nikakve smetnje. Prilikom stomatološkog pregleda djece ili osoba mlađeg uzrasta, posebno je značajno da se provjeri da li su u zubnom nizu prisutni zubi koji bi se, u tom uzrastu, mogli očekivati. U slučaju izostanka nicanja nekog od zuba, treba preduzeti detaljan pregled, uz obavezan rendgen snimak.

 

Položaj impaktiranih zuba nije uvijek "normalan", već, naprotiv, oni često zauzimaju najrazličitije položaje. Dešavaju se i slučajevi gdje je zub okrenut za 180, tako da mu se na mjestu krune nalazi korijen. Na slikama se vide samo neki od najrazličitijih položaja koje mogu da zauzimaju impaktirani gornji i donji umnjaci.

Različiti položaji impaktiranih umnjaka

Iako mnogi neiznikli zubi, kao što je već rečeno, ne pričinjavaju nikakve smetnje, blaga nelagodnost obično prati nicanje ovih zuba. Kada su u pitanu donji umnjaci, ove nelagdnosti često bivaju praćene stanjem koji se označava kao perikoronitis. Radi se, zapravo, o infekciji mekih tkiva oko poluizniklog zuba koja je često je praćena bolom i trizmusom (otežano otvaranje usta). Sama infekcija nastaje tako što se između desni tek izniklog zuba i samog zuba, tačnije njegove krune, stvara jedan džep u kome se  veoma lako zadržava hrana, koja se ne može sprati pod dejstvom pljuvačke. Tako se ona tu nakuplja i stvaraju se uslovi na nastanak infekcije.
Šematski rikaz nastanka perikoronitisa

U lakšim slučajevima dovoljno je samo dobro čišćenje i ispiranje zapaljenog mjesta, dok u težim slučajevima jedino riješenje je vađenje zuba.

    
Terapija neizniklih zuba može biti usmjerena ka njihovom očuvanju i potpomaganju njihovog nicanja ili ka njihovom vađenju. Sama terapija zavisi od mnogo faktora, a prvenstveno od:
     - procjene mogućnosti njihovog nicanja,
     - starosti pacijenta,
     - opšteg zdravstvenog stanja i
     - prisutnih simptoma i patoloških promjena.

Ovi zubi se mogu naći kod ljudi svih starosnih dobi. Kada je riječ o djeci, po pravilu, procjena mogućnosti nicanja neizniklog zuba određuje i vrstu terapije. Kada su u pitanju odrasli pacijenti, terapija će prije svega zavisiti od simptoma koje prouzrokuje impaktiran zub, ali i od starosti pacijenta i njegovog opšteg zdrastvenog stanja. Procjena o potrebi bilo kakve intervencije na impaktiranom zubu koji ne izaziva nikakve simptome zasniva se na predviđanju mogućih komplikacija, koje bi taj zub mogao da izazove ukoliko se ne bi blagovremeno izvadio. U tim slučajevima, starost pacijenta dolazi do izražaja: malo je vjerovatno da bi, na primjer, duboko impaktiran umnjak u osobe stare 60 godina mogao stvoriti probleme do kraja njegovog života; šta više, prije će komplikovana hirurška intervencija stvoriti pogoršanje opšteg zdrastvenog stanja. Nasuprot tome, teško bi se moglo garantovati osobi staroj 20 godina da zub, impaktiran u sličnom položaju, neće praviti probleme u sledećih 50 godina.

Vađenje impaktiranih umnjaka nikada ne prolazi lagano, kako zbog kosti koja se mora ukloniti da bi se došlo do zuba, tako i zbog same nepristupačnosti tog predjela.

Na vrh

 

Apscesi

(   )
predstavljaju dobro ograničena gnojna zapaljenja koja su dobro ograničena od okolnog zdravog tkiva
 
     

Apscesi predstavlja čestu formu dentalnih zapaljenja (zapaljenja koja vode porijeklo od zuba) i predstavljaju odraz dobre reakcije organizma. Najčešće nastaju kao posledica neliječenog karijesa i oboljenja pulpe zuba (pulpita). Zapravo, zbog prelaženja infekcije sa pulpe zuba, preko otvora vrha korijena zuba, na tkivo oko zuba dolazi do njegoveog zapaljenja. U nekim slučajevima dolazi do stvaranja gnojne kolekcije odnosno dolazi do stvaranja apscesa. Dalji tok takve infekcije ide kroz nekoliko faza:

Snimak apscesa

 

- prva ili periodoncijska faza - predstavlja početni stadijum prelaska infekcije u tkivo oko zuba tj. ona predstavlja nastavak i komplikaciju zapaljenja pulpe zuba. Ova faza traje nekoliko sati i, ukoliko se ne izliječi, prelazi u sledeću fazu. Subjektivni znaci u ovom stadijumu nisu naročito izraženi, i to u vidu bola na pritisak tako da osoba izbjegava žvakanje sa te strane vilice;

 

- druga ili enostalna faza - zbog pritiska i sastava gnojnog sadržaja apscesa dolazi do razaranja kosti i širenja samog apscesa. Subjektivni simptomi su u vidu spontanih, trajnih bolova u vidu kljucanja. Zub je osjetljiv i na najmanji dodir. Takođe je osjetljiv na toplo, dok hladno smanjuje bolove.;

 

- treća ili subperiostalna faza - stvorena gnojna kolekcija se širi dok ne dođe do površnog sloja kosti (periosta). Pod pritiskom gnoja periost se odiže od kosti i stvara se blagi otok. Kako je periost jako inervisan živcima, to je ova faza veoma bolna;

 

- četvrta ili submukozna faza - označava da je gnojna kolekcija probila periost i stvorila otok. Mjesto gdje će se otok stvoriti zavisi od više faktora tako da može izaći bilo gdje u usnoj duplji kao i na licu. Kako je pritisak u apscesu opao isticanjem gnoja u meko tkivo to je i bol opao, tako da ova faza predstavlja jednu vrstu olakšanja za obolele.

Liječenje apscesa može biti dvojako: konzervativno i hirurško. Pod konzervativnim liječenjem podrazumijeva se liječenje apscesa odnosno procesa koji se nalazi oko vrha korijena zuba endodontskim tretmanom. Uspješnost ovog liječenja zavisi od nekoliko faktora. Prije svega od broja, veličine, oblika i prohodnosti kanala koji se nalaze u korijenima. Ukoliko je u pitanju zub sa više kanala koji su uski, savijeni i/ili neprohodni onda je liječenje procesa gotovo nemoguće. Sa druge strane pravi, široki i prohodni kanali predstavljaju dobru osnovu za liječenje procesa. Više o konzervativnom liječenju apscesa i periapikalnih procesa možete vidjeti ovdje. Hirurški način podrazumijeva ili odrezivanje vrha korijena zub (apikotomija), koja se radi uglavnom kod prednjih zuba, ili vađenje zuba.

Na vrh

 

(

 

)

Apikotomija

predstavlja hirurški zahvat kojim se uklanja vrh korijena nekog zuba, zajedno sa patološkim procesom koji se nalazi na njemu

 

Postupak apikotomije je siguran tretman i u najvećem broju slučajeva predstavlja potpuno uspješan postupak kojim se uklanja proces na vrhu korijena zuba.

Sam postupak podrazumijeva i obavezno punjenje kanala korijena. Cjelokupni hirurški rad prolazi kroz nekoliko faza, i to:

- prva faza - u kojoj se pravi rez na sluzokoži. Kako postoje različite metode izvođenja ove operacije, to će i lokalizacija ovog reza zavisiti od odabrane metode. Kada se načini rez, podigne se sluzokoža i periost (površni dio kosti), koji se jednim imenom označava kao režanj;

- druga faza - kada se podigne režanj, postepeno se uklanja kost, kako bi se omogućio pristup vrhu korijena i procesu na njemu;

- treće faza - kada se omogući pristup, uklanja se proces, sa naročitom pažnjom na to da se ukloni u potpunosti, jer bi ostaci doveli do ponovne pojave istog procesa (recidiva);

- četvrta faza - poslije uklanjanja procesa, pristupa se skraćivanju korijena zuba. Resekcija (skraćivanje) se obavlja pod uglom od 0 do 45 u odnosu na horizontalnu ravan;

- peta faza - u kojoj se vrši punjenje kanala, sa kojim se omogućava potpuno hermetičko zatvaranje kanala korijena. Punjenje se najčešće vrši kroz krunu zuba, dok se, u nekim slučajevima, to mora učiniti preko vrha skraćenog korijena zuba. Poslije obavljanja svih potrebnih postupaka za punjenje kanala korijena i poslije uklanjanja svih zaostalih čestica, pristupa se krajnjoj inspekciji, kao i vraćanju režnja na svoje mjesto i njegovo ušivanje.

    

 

Indikacije:

Kontraindikacije:

- jasno ograničeni procesi na vrhu zuba većih dimenzija;

- opšte - prisustvo različitih sistemskih oboljenja. Ove kontraindikacije su uglavnom relativnog karaktera, jer se mogu korigovati. Od oboljenja, to su najčešće stanja lošeg opšteg zdravlja, akutne infektivne bolesti i ekstremno uplašeni i nervozni pacijenti;

- ekstremne povijenosti kanala korijena, koje onemogućavaju endodontsko liječenje zuba;
- zalomljeni kanalni instrumenti (igle) pri vrhu kanala korijena;

- lokalne - su takođe relativnog i prolaznog karaktera. One se, adekvatnom pripremom, mogu otkloniti. Među oboljenjma lokalnog karaktera svrstavaju se: akutna oboljenja desni, teške forme parodontopatije, loša oralna higijena kao i naslage i zubni kamenac.

- potisnut materijal sa kojim se puni kanal korijena u predio oko vrha korijena zuba;
- prelom vrha korijena zuba;
- potreba liječenja procesa na više zuba u jednoj seansi.

Na vrh

 

Ciste

(   )

predstavljaju patološke tvorevine koje se razvijaju u koštanom tkivu vilica i koje se sastoje iz omotača (kesice) i sadržaja

 

Postoji veći broj klasifikacija viličnih cisti, koje se baziraju na različitim kriterijumima. Uzroci nastanka samih cista su različiti i zavise od vrste ciste. Osnovan preduslov za nastanak jedne ciste prestavlja prisustvo epitelnog tkiva (površno tkivo kože ili sluzokože) na mjestu budućeg razvoja ciste. Kod najvećeg procenta cista (89-94%) epitelno tkivo vodi porijeklo od ostatka zubnih klica.

U razvoju cista moguće je razlikovati nekoliko faza koje su, po pravilu, međusobno povezane, mada se mogu odvijati i nezavisno jedna od druge. Te faze su:
- prva faza ili faza inicijacije - koja otpočinje umnožavanjem epitelnih ćelija koje, pod dejstvom nekog nadražaja (udarac, infekcija), bivaju probuđene iz neaktivnog stanja i dolaze u stanje pojačane aktivnosti;
- druga faza ili faza stvaranja mikrošupline - predstavlja kritičan trenutak sa aspekta nastanka ciste. Tačan mehanizam nastanka mikropukotine se još ne zna. Poslije stvaranja te mikropukotine u tkivu, formirana cista nastavlja nezavistan i kontinuiran rast;
- treća faza ili faza uvećanja ciste - predstavlja njen intrakoštani rast, pri čemu cista može dostići takvu veličinu da ugrozi susjedne koštane šupljine vilica (sinuse).
Liječenje viličnih cista je isključivo hirurško, i može se izvjesti na dva načina:
     - marsupijalizacija i  
     - enukleacija.  

Marsupijalizacija predstavlja djelimično uklanjanje cistične kesice hirurškim postupkom, pri čemu se uklanja samo površinski dio kesice, sa tankim slojem kosti koji se nalazi iznad nje. Preostali, veći dio cistične kese ostaje u kosti, kao otvor u usnoj duplji. Ovakav način tretmana cista se danas, zbog mogućih malignih transformacija, veoma rijetko koristi.

Marsupijalizacija ciste

Enukleacija predstavlja potpuno uklanjanje cističnog sadržaja. Kao što je već rečeno, danas je ovo metoda izbora u liječenju cista.

Enukleacija ciste

Na vrh

 

Implantati

(   )

su namjenski oblikovani predmeti, izrađeni od odgovarajućeg materijala, čija je osnovna namjena ugradnja u živa tkiva

 

Savremeni dentalni implantati izgrađeni su gotovo isključivo od titanijuma ili njegovih legura. Osnovni preduslov koji, uopšte, materijali za implantate moraju da ispune, da bi mogli da budu ugrađeni u živa tkiva, jeste da budu biokompatibilna tj. da ne djeluju štetno i da ne iritiraju tkivo u koje se ugrađuju i imuni sistem organizma dok, sa druge strane, ne mijenjaju svoja fizičko-hemijska svojstva pod dejstvom tkivnih tečnosti i metabolita u organizmu.

Poslije ugradnje implantata i perioda zarastanja, na ugrađene implantate se postavljaju suprastrukture koje zamjenjuju brušeni oblik zuba. Na njima se postavlja protetski rad (most ili krunica).

Danas, u kliničkoj upotrebi, postoji preko 100 različitih vrsta implantacionih sistema koji se primjenjuju u različitim sredinama. Postoje mnogobrojni kriterijumi na osnovu kojih se implantati mogu podijeliti. Jedna od najbitnijih podjela je na osnovu mjesta ugradnje i namjeni. Prema tome, oni se dijele na:

  - transdentalne, - subperiostalne i  
  - endosealne, - intramukozne.  
transdenatlni implantat endosealni implantat subperiostalni implantat
 
Transdentalni implantati

Ova vrsta implantata je karakteristična po tome što se ne ugrađuju direktno u kost, već se postavljaju kroz kanal korijena zuba. Sama dužina implantata, koja je veća od dužine korijena, omogućava produženje osovine zuba i tako povećava njegovu stabilnost. Ovi implantati su najčešće igličastog oblika. Posebno su indikovani kod preloma korijena zuba, resorpcije korijena, parodontopatije i cista koje zahvataju više od trećine korijena.

Endosealni implantati

 

Oni se ugrađuju u koštano tkivo vilica primjenom posebne hirurške tehnike. Prema obliku najčešći su oni u obliku cilindra-šrafa i cilindra. Zapravo, od svih vrsta implantata, endosealni se najčešće koriste i zastupljeni su u preko 95% svih implantata.

 
Subperiostalni implantati

Ova vrsta implantata se koristi samo u slučajevima kada, zbog izraženijeg propadanja vilice tj. njenog zubnog nastavka, nije moguće primjeniti jeki od endodealnih sistema. Sam implantat, koji je mrežastog oblika, postavlja se neposredno ispod površine kosti (koji se označava kao periost). Izrada i ugradnja ovih implantata je dosta komplikovan postupak, tako da su oni zastupljeni u svega 5% ukupno primjenjivanih implantata. Osim toga, komplikacije mogu nastati u vidu infekcije koja se veoma brzo širi duž implantata i zahvata viličnu kost. To je još jedan razlog njihove relativno rijetke primjene.

 
Intramukozni implantati

Primjenjuju se veoma rijetko, jer se fiksiraju samo u mekom tkivu. Brojne komplikacije, loša stabilnost proteze, pojava bolova i ranica na sluzokože, ograničile su primjenu ovih implantata.

U periodu poslije hirurške ugradnje implantata u koštanom tkivu vilice, odigrava se složeni procesi biointegracije, koji podrazumijeva formiranje nove kosti u kontaktu sa površinom implantata. To stvaranje nove kosti protiče, uosnovi, u dvije faze:

     - faza formiranja kalusa i  
     - faza remodeliranja kosti  

U prvoj fazi dolazi do formiranja kalusa, koji popunjava koštanu pukotinu između implanta i kosti. U drugoj fazi dolazi do definitivnog modelovanja kosti, kada se obezbjeđuje učvršćenje samog implantata. Period vremena od implantacije do izrade protetičkog rada je različit i zavisi od tipa implanta. Iako postoje jednofazni implantati, kod kojih se odmah izrađuje protetički rad, činjenica je da se najbolji rezultati, u smislu dugotrajne funkcije, postižu sa onim implantatima kod kojih postoji period predviđen za formiranje kosti. Ovaj period iznosi najčešće za donju vilicu od 2 do 3 mjeseca, a za gornju od 4 do 6 mjeseci.

Primjeri ugradnje nekih implantata:

1. Vađenje, ugradnja i nadogradnja dvodjelnih implantata na mjestu srednjeg i lijevog gornjeg sjekutića sa integrisanim patrljcima;

2. Dvofazna ugradnja implantata na mjesto donjeg prvog kutnjaka i njegova nadogradnja sa integrisanom krunicom;
3. Vađenje, postavljanje i rastauracija četiri sjekutića u donjoj vilici sa dva jednofazna implantata i četvoročlanim mostom od metalo-keramike;

 

Indikacije:

Kontraindikacije:

- nedostatak jednog zuba (u gornjoj ili donjoj vilici) bez obzira na regiju;

- lokalne - one obuhvataju loše higijenske navike, prisustvo bruksizma, loše međuvilične odnose, loš kvalitet koštanog tkiva, izrazito propadanje zubnog nastavka vilične kosti, prisustvo lokalnih infekcija;

- nedostatak više zuba u slučaju postojanja većih ili manjih bezzubih polja;
- bezzube vilice, kada je indikovana izrada fiksnog protetičkog rada (mosta) ili je potrebno fiksirati totalnu protezu.

- opšte - prisustvo različitih sistemskih oboljenja, kao što su: generalizovana osteoporoza, reumatkse bolesti, poremećaji metabolizma sa manifestacijama na koštanom tkivu, kao i bolesnici poslije radioterapije.

 

Na vrh

 

Rečnik nepoznatih izraza

Početna

 

Sva prava zadržana | Uslovi korišćenja | Design by Miloš Radulović