Vađenje zuba

prestavlja skup postupaka sa ciljem da se, uz primjenu odgovarajuće sile, zub odvoji od čašice i ukloni iz nje

U jednoj posjeti moguće je izvaditi i više zuba. Maksimalan broj zuba, koji je u jednoj posjeti moguće izvaditi, nije tačno određen i on zavisi od više faktora. Ukoliko se pristupi vađenju većeg broja zuba, treba obratiti pažnju o redosledu kojim će se vađenje izvesti. Praktikuje se da se ove intervencije rade izjutra a pacijentima se savjetuje da obavezno doručkuju prije dolaska u ordinaciju. 

Impaktirani zubi

termin impaktiran zub (engl. "impacteed tooth") označava zub koji nije nikao zato što mu je put nicanja ometen ili blokiran nekom preprekom

Različiti oblici korijenova zuba

Pacijenti često nisu ni svjesni postojanja neizniklog zuba, pošto ovi zubi, u velikom broju slučajeva, ne pričinjavaju nikakve smetnje. Prilikom stomatološkog pregleda djece ili osoba mlađeg uzrasta, posebno je značajno da se provjeri da li su u zubnom nizu prisutni zubi koji bi se, u tom uzrastu, mogli očekivati. U slučaju izostanka nicanja nekog od zuba, treba preduzeti detaljan pregled, uz obavezan rendgen snimak.

Različiti položaji impaktiranih umnjaka

Iako mnogi neiznikli zubi, kao što je već rečeno, ne pričinjavaju nikakve smetnje, blaga nelagodnost obično prati nicanje ovih zuba. Kada su u pitanu donji umnjaci, ove nelagdnosti često bivaju praćene stanjem koji se označava kao perikoronitis. Radi se, zapravo, o infekciji mekih tkiva oko poluizniklog zuba koja je često je praćena bolom i trizmusom (otežano otvaranje usta). Sama infekcija nastaje tako što se između desni tek izniklog zuba i samog zuba, tačnije njegove krune, stvara jedan džep u kome se  veoma lako zadržava hrana, koja se ne može sprati pod dejstvom pljuvačke. Tako se ona tu nakuplja i stvaraju se uslovi na nastanak infekcije.

Šematski rikaz nastanka perikoronitisa
U lakšim slučajevima dovoljno je samo dobro čišćenje i ispiranje zapaljenog mjesta, dok u težim slučajevima jedino riješenje je vađenje zuba.

Ovi zubi se mogu naći kod ljudi svih starosnih dobi. Kada je riječ o djeci, po pravilu, procjena mogućnosti nicanja neizniklog zuba određuje i vrstu terapije. Kada su u pitanju odrasli pacijenti, terapija će prije svega zavisiti od simptoma koje prouzrokuje impaktiran zub, ali i od starosti pacijenta i njegovog opšteg zdrastvenog stanja. Procjena o potrebi bilo kakve intervencije na impaktiranom zubu koji ne izaziva nikakve simptome zasniva se na predviđanju mogućih komplikacija, koje bi taj zub mogao da izazove ukoliko se ne bi blagovremeno izvadio. U tim slučajevima, starost pacijenta dolazi do izražaja: malo je vjerovatno da bi, na primjer, duboko impaktiran umnjak u osobe stare 60 godina mogao stvoriti probleme do kraja njegovog života; šta više, prije će komplikovana hirurška intervencija stvoriti pogoršanje opšteg zdrastvenog stanja. Nasuprot tome, teško bi se moglo garantovati osobi staroj 20 godina da zub, impaktiran u sličnom položaju, neće praviti probleme u sledećih 50 godina.

Vađenje impaktiranih umnjaka nikada ne prolazi lagano, kako zbog kosti koja se mora ukloniti da bi se došlo do zuba, tako i zbog same nepristupačnosti tog predjela.

Na vrh

Apscesi

Apscesi predstavlja čestu formu dentalnih zapaljenja (zapaljenja koja vode porijeklo od zuba) i predstavljaju odraz dobre reakcije organizma. Najčešće nastaju kao posledica neliječenog karijesa i oboljenja pulpe zuba (pulpita). Zapravo, zbog prelaženja infekcije sa pulpe zuba, preko otvora vrha korijena zuba, na tkivo oko zuba dolazi do njegoveog zapaljenja. U nekim slučajevima dolazi do stvaranja gnojne kolekcije odnosno dolazi do stvaranja apscesa. Dalji tok takve infekcije ide kroz nekoliko faza:

Snimak apscesa

- prva ili periodoncijska faza - predstavlja početni stadijum prelaska infekcije u tkivo oko zuba tj. ona predstavlja nastavak i komplikaciju zapaljenja pulpe zuba. Ova faza traje nekoliko sati i, ukoliko se ne izliječi, prelazi u sledeću fazu. Subjektivni znaci u ovom stadijumu nisu naročito izraženi, i to u vidu bola na pritisak tako da osoba izbjegava žvakanje sa te strane vilice;

- druga ili enostalna faza - zbog pritiska i sastava gnojnog sadržaja apscesa dolazi do razaranja kosti i širenja samog apscesa. Subjektivni simptomi su u vidu spontanih, trajnih bolova u vidu kljucanja. Zub je osjetljiv i na najmanji dodir. Takođe je osjetljiv na toplo, dok hladno smanjuje bolove.;

- treća ili subperiostalna faza - stvorena gnojna kolekcija se širi dok ne dođe do površnog sloja kosti (periosta). Pod pritiskom gnoja periost se odiže od kosti i stvara se blagi otok. Kako je periost jako inervisan živcima, to je ova faza veoma bolna;

- četvrta ili submukozna faza - označava da je gnojna kolekcija probila periost i stvorila otok. Mjesto gdje će se otok stvoriti zavisi od više faktora tako da može izaći bilo gdje u usnoj duplji kao i na licu. Kako je pritisak u apscesu opao isticanjem gnoja u meko tkivo to je i bol opao, tako da ova faza predstavlja jednu vrstu olakšanja za obolele.

Liječenje apscesa može biti dvojako: konzervativno i hirurško. Pod konzervativnim liječenjem podrazumijeva se liječenje apscesa odnosno procesa koji se nalazi oko vrha korijena zuba endodontskim tretmanom. Uspješnost ovog liječenja zavisi od nekoliko faktora. Prije svega od broja, veličine, oblika i prohodnosti kanala koji se nalaze u korijenima. Ukoliko je u pitanju zub sa više kanala koji su uski, savijeni i/ili neprohodni onda je liječenje procesa gotovo nemoguće. Sa druge strane pravi, široki i prohodni kanali predstavljaju dobru osnovu za liječenje procesa. Više o konzervativnom liječenju apscesa i periapikalnih procesa možete vidjeti ovdje. Hirurški način podrazumijeva ili odrezivanje vrha korijena zub (apikotomija), koja se radi uglavnom kod prednjih zuba, ili vađenje zuba.

Na vrh

(

Apikotomija

predstavlja hirurški zahvat kojim se uklanja vrh korijena nekog zuba, zajedno sa patološkim procesom koji se nalazi na njemu

Postupak apikotomije je siguran tretman i u najvećem broju slučajeva predstavlja potpuno uspješan postupak kojim se uklanja proces na vrhu korijena zuba.

- prva faza - u kojoj se pravi rez na sluzokoži. Kako postoje različite metode izvođenja ove operacije, to će i lokalizacija ovog reza zavisiti od odabrane metode. Kada se načini rez, podigne se sluzokoža i periost (površni dio kosti), koji se jednim imenom označava kao režanj;

- druga faza - kada se podigne režanj, postepeno se uklanja kost, kako bi se omogućio pristup vrhu korijena i procesu na njemu;

- treće faza - kada se omogući pristup, uklanja se proces, sa naročitom pažnjom na to da se ukloni u potpunosti, jer bi ostaci doveli do ponovne pojave istog procesa (recidiva);

- četvrta faza - poslije uklanjanja procesa, pristupa se skraćivanju korijena zuba. Resekcija (skraćivanje) se obavlja pod uglom od 0° do 45° u odnosu na horizontalnu ravan;

- peta faza - u kojoj se vrši punjenje kanala, sa kojim se omogućava potpuno hermetičko zatvaranje kanala korijena. Punjenje se najčešće vrši kroz krunu zuba, dok se, u nekim slučajevima, to mora učiniti preko vrha skraćenog korijena zuba. Poslije obavljanja svih potrebnih postupaka za punjenje kanala korijena i poslije uklanjanja svih zaostalih čestica, pristupa se krajnjoj inspekciji, kao i vraćanju režnja na svoje mjesto i njegovo ušivanje.

Ciste

predstavljaju patološke tvorevine koje se razvijaju u koštanom tkivu vilica i koje se sastoje iz omotača (kesice) i sadržaja

Postoji veći broj klasifikacija viličnih cisti, koje se baziraju na različitim kriterijumima. Uzroci nastanka samih cista su različiti i zavise od vrste ciste. Osnovan preduslov za nastanak jedne ciste prestavlja prisustvo epitelnog tkiva (površno tkivo kože ili sluzokože) na mjestu budućeg razvoja ciste. Kod najvećeg procenta cista (89-94%) epitelno tkivo vodi porijeklo od ostatka zubnih klica.

Marsupijalizacija predstavlja djelimično uklanjanje cistične kesice hirurškim postupkom, pri čemu se uklanja samo površinski dio kesice, sa tankim slojem kosti koji se nalazi iznad nje. Preostali, veći dio cistične kese ostaje u kosti, kao otvor u usnoj duplji. Ovakav način tretmana cista se danas, zbog mogućih malignih transformacija, veoma rijetko koristi.

Marsupijalizacija ciste

Enukleacija ciste

Na vrh

Implantati

su namjenski oblikovani predmeti, izrađeni od odgovarajućeg materijala, čija je osnovna namjena ugradnja u živa tkiva

Savremeni dentalni implantati izgrađeni su gotovo isključivo od titanijuma ili njegovih legura. Osnovni preduslov koji, uopšte, materijali za implantate moraju da ispune, da bi mogli da budu ugrađeni u živa tkiva, jeste da budu biokompatibilna tj. da ne djeluju štetno i da ne iritiraju tkivo u koje se ugrađuju i imuni sistem organizma dok, sa druge strane, ne mijenjaju svoja fizičko-hemijska svojstva pod dejstvom tkivnih tečnosti i metabolita u organizmu.

Poslije ugradnje implantata i perioda zarastanja, na ugrađene implantate se postavljaju suprastrukture koje zamjenjuju brušeni oblik zuba. Na njima se postavlja protetski rad (most ili krunica).

Danas, u kliničkoj upotrebi, postoji preko 100 različitih vrsta implantacionih sistema koji se primjenjuju u različitim sredinama. Postoje mnogobrojni kriterijumi na osnovu kojih se implantati mogu podijeliti. Jedna od najbitnijih podjela je na osnovu mjesta ugradnje i namjeni. Prema tome, oni se dijele na:

Ova vrsta implantata je karakteristična po tome što se ne ugrađuju direktno u kost, već se postavljaju kroz kanal korijena zuba. Sama dužina implantata, koja je veća od dužine korijena, omogućava produženje osovine zuba i tako povećava njegovu stabilnost. Ovi implantati su najčešće igličastog oblika. Posebno su indikovani kod preloma korijena zuba, resorpcije korijena, parodontopatije i cista koje zahvataju više od trećine korijena.

Oni se ugrađuju u koštano tkivo vilica primjenom posebne hirurške tehnike. Prema obliku najčešći su oni u obliku cilindra-šrafa i cilindra. Zapravo, od svih vrsta implantata, endosealni se najčešće koriste i zastupljeni su u preko 95% svih implantata.

Ova vrsta implantata se koristi samo u slučajevima kada, zbog izraženijeg propadanja vilice tj. njenog zubnog nastavka, nije moguće primjeniti jeki od endodealnih sistema. Sam implantat, koji je mrežastog oblika, postavlja se neposredno ispod površine kosti (koji se označava kao periost). Izrada i ugradnja ovih implantata je dosta komplikovan postupak, tako da su oni zastupljeni u svega 5% ukupno primjenjivanih implantata. Osim toga, komplikacije mogu nastati u vidu infekcije koja se veoma brzo širi duž implantata i zahvata viličnu kost. To je još jedan razlog njihove relativno rijetke primjene.

U periodu poslije hirurške ugradnje implantata u koštanom tkivu vilice, odigrava se složeni procesi biointegracije, koji podrazumijeva formiranje nove kosti u kontaktu sa površinom implantata. To stvaranje nove kosti protiče, uosnovi, u dvije faze:

Indikacije:

Kontraindikacije:

- lokalne - one obuhvataju loše higijenske navike, prisustvo bruksizma, loše međuvilične odnose, loš kvalitet koštanog tkiva, izrazito propadanje zubnog nastavka vilične kosti, prisustvo lokalnih infekcija;

- opšte - prisustvo različitih sistemskih oboljenja, kao što su: generalizovana osteoporoza, reumatkse bolesti, poremećaji metabolizma sa manifestacijama na koštanom tkivu, kao i bolesnici poslije radioterapije.

Na vrh